Jean-Jacques Boissard
Francuski antikvar i latinski pjesnik, rodio se u Besaçonu 30. listopada 1528., a umro u Metzu 1602. Školovao se u Leovenu, da bi kasnije putovao Njemačkom i Italijom. Skupljao je zanimljive rimske starine, a posjetio je i Grčku. Kad je zaokružio kolekciju, vratio se u Francusku, gdje mu nije dozvoljeno da javno ispovijeda protestantizam.
Godine 1597. objavio je na francuskom knjigu Slike slavnih muževa (Icones Virorum Illustrium) u kojoj piše i o Vlačiću diveći se njegovom umu i djelu. Obzirom da je bio Vlačićev suvremenik, Stancovich je smatrao da je Boissard najpouzdaniji od svih autora .
Johann Balthasar RITTER (III.)
Johann Balthasar RITTER (III.) iz obitelji evangeličkih svećenika, rođen je 27.10.1674., a umro je 03.01.1743. Njegov predak Matija Ritter Mlađi bio je Vlačićev prijatelj s kojim se on dopisivao, a bio je i nazočan kod Vlačićeve smrti. Balthasar se proslavio studijama crkvene povijesti u Frankfurtu. Od godine 1703. bio je župnik u Niedererlenbachu kraj Frankfurta, a već dvije godine kasnije pozvan je u Frankfurt. Od 1732. član je novo osnovanog Koncistorija i jedan od najuglednijih duhovnika. Glavno mu je djelo Evangelički spomenici grada Frankfurta na Majni iz 1726., koje govori o povijesti Reformacije u tom gradu na temelju mnogih neobjavljenih izvora. Polazište mu je ortodoksni luteranizam kojega je on umjereno zastupao.
Godine 1723. objavio je u Frankfurtu, u tiskari Wolfganga Christopha Multza, djelo Stvaran i iscrpan životopis Matije Vlačića Ilirika (Eigentliche und umständliche Beschreibung des Lebens m. Mat. Flacii Illyrici). U njemu je objavio niz novih izvora, kao i korespondenciju Vlačića s Hartmann Beyerom i Matijom Ritterom. Njegova ocjena o Vlačiću je pozitivna jer je u njemu vidio usprkos njegovih brojnih grešaka i slabosti oruđe, kojime je Gospodin uredio u svojoj crkvi da on oblikuje vrlo korisne stvari u obrani i širenju evangeličke istine.
Pierre BAYLE
Pierre BAYLE, francuski hugenot, rođen je 1647., u podnožju Pireneja, kao sin siromašnog protestantskog pastora, a umro je 1706. Da bi mogao studirati, morao se odreći protestantizma, ali ga je potom iznova prigrlio. Neko vrijeme bio je predavač na protestanstkoj akademiji u Sedanu, do njenog ukinuća 1681., da bi potom proveo svoj vijek kao izbjeglica u Nizozemskoj, na Ecole Illustre u Rotterdamu. Bio je pravi erudita, osobito u vjerskim pitanjima, i jedan od najčitanijih filozofa. Njegov Povijesni i kritički rječnik (Dictionnaire historique et critique), koji je počeo izlaziti 1696. je najpopularnije djelo osamnaestog stoljeća: to je fascinantan zbir povijesti, književne kritike, teologije i filozofije. On je mnogo utjecao na prosvjetiteljstvo.
U tom djelu Bayle je u pravom smislu rehabilitirao Vlačića držeći ga jednim od najučenijih teoloških znanstvenika augsburške vjeroispovijesti.
Girolamo GRAVISI
ietrapelosa) 15. lipnja 1720., a umro u Kopru 30.ožujka 1812. Bio je vrlo osebujna ličnost, visoko obrazovan i načitan, književno nadaren, širokih pogleda i interesa, pravi humanist koji je nesebično svoje bogato stečeno znanje stavljao na raspolaganje drugima. U Pokrajinskom arhivu u Kopru pohranjen je njegov rukopisni spis na 16 stranica, formata 12×30 cm, pod nazivom Memorie intorno a Mattia Francovitz detto volgarmente Flacio Illirico (Sjećanja o Matiji Frankovitzu pučki rečenom Flaciusu Iliriku).
Gravisi smatra da se nesretnog Matiju Frankovitza iz Labina ne smije zanemariti, premda ga je Katolička crkva proglasila otpadnik, jer je on svojim književnim djelom osvijetlio ovu Pokrajinu (Istru). On je bio vrlo obrazovan ne samo u teološkim studijima nego i u grčkom i hebrejskom jeziku, te na književnom polju…Gravisi piše o njemu podrobno, uzimajući u obzir podatke koje je uspio prikupiti, a nabraja i autore koje je konzultirao. Oslanjajući se na njih Gravisi drži da je Vlačićeva obitelj spadala u poštene i ugledne, ali ne i imućne, da je Matija bio izuzetno nadaren, vrlo živa duha koji je pokazivao sklonost ka teološkom nauku. Obzirom da zbog materijalnih razloga nije mogao pohađati univerzitet, odlučio se zafratriti u Veneciji. No po Gravisiju , na njegovu nesreću, na njegovom se putu našao Baldo Lupetino, rođak po majci, koji mu je dao skandalozni savjet da ide studirati u Njemačku gdje će imati priliku svladati novu teološku doktrinu. Gravisi potom opisuje Vlačićev dolazak u Njemačku; spominje njegovo poučavanje grčkog i hebrejskog jezika i bavljenje korekturom tekstova u tiskarama u svrhu privređivanja sredstava za život; ulogu Melanhtona koji mu je pribavio katedru, ali i suprugu; Vlačićeve sumnje i njegovo udaljavanje od Melanhtona. Nadalje kazuje o Vlačićevoj osudi Interima, o flacianerima, o njegovom nemirnom karakteru, o njegovom smionom i buntovnom duhu zbog čega su ga prozvali Ilirskom zmijom. Po Gravisijevom sudu Vlačić je izgubio katedru književnosti i potom teologije u Jeni zbog svojeg ponositog ali neobuzdanog (turbulentnog) i svadljivog karaktera. Opisuje potom zadnji dio Vlačićevog života i donosi točan datum smrti, 11. ožujak 1575.
Za Gravisija Vlačić je bio iznimno nadaren i vrlo obrazovan protivnik Svete stolice, koji je postao mrzak i osporavan od crkvenih novatora zbog svog nemirnog i naglog karaktera i kao poticatelj najžešćih rasprava i pobuna protiv knezova, i kojega su krivo optuživali za krađu i falsificiranje starih spisa pri pisanju Centurija, što je već Bayle osporio naglašavajući Vlačićevu genijalnost. Na kraju svog spisa, Gravisi na šest stranica donosi popis značajnijih Vlačićevih djela.
Pietro STANCOVICH
Kanonik Pietro STANCOVICH (24. veljače 1771.-12. rujna 1852.), iz Barbana, objavio je krajem drugog desetljeća 19. stoljeća svoje znamenito djelo Biografia degli uomini distinti dell’Istria (Životopis znamenitih istarskih ličnosti). U drugom tomu, koji je izašao u Trstu 1829. godine, stranice od 102. do 130. posvećene su Matiji Frankoviću, zvanom Flaciu Iliriku, znamenitom luteranskom teologu, rođenom 3. ožujka 1520. u istarskom Labinu, gradu koji je bio sastavni dio antičke Ilirije ili Ilirika, pa se zbog toga nazivao Flacius Illiricus (Francovich Mattia, detto Flacio Illirico, famoso teologo luterano, nato li 3 marzo 1520 in Albona dell’Istria, città che faceva parte dell’antica Illiria, od Illirico, per il che si faceva chiamare Flacius Illiricus). U Istarskoj enciklopediji Pietro Strancovich je ovako opisan: “…svećenik i polihistor koji se bavio arheologijom, poviješću, jezikoslovljem, bogoslovljem, pjesništvom, narodnim običajima, ali i poljodjelsko-tehničkim izumima, zoologijom, botanikom, geologijom i dr. U vlastitoj nakladi objavio je više od dvadeset svojih djela.” I u nastavku: “bio je na glasu kao polemičar.”
Stancovich svoje pisanje o Vlačiću, po vlastitom navođenju, temelji na djelu Giovannija Boissarda, Iconum Virorum Illustrium, objavljenom u Frankfurtu na Majni 1598. Upravo zbog toga što je Boissard bio Vlačićev suvremenik, Stancovich ga, kao najupućenijeg u svemu u svezi Vlačića, drži potpuno vjerodostojnim. Stancovich opširno polemizira s redovnicima Cervom (Crijevićem) i Appendinijem te dr.om Stullijem koji smatraju da je Vlačić rođen u jednom selu pored Dubrovnika. Stancovich ističe: “Ne smatram vrlinom podržavati stav o istarskom podrijetlu jednog luterana koji je bio najljući neprijatelj Rimske katoličke crkve i pape, nego to činim samo zbog čiste povijesne istine i zbog karaktera ove knjige; obzirom da je Francovich isto toliko hvalevrijedan i slavan zbog uma i znanja koliko je prijezira vrijedan zbog turbulentnog karaktera, ogorčenog protivljenja Katoličkoj crkvi i zbog opake i bezbožne doktrine.” I po Stancovichu je Vlačić bio izuzetno nadaren. On potom korektno iznosi Vlačićev životopis. Osvrnuvši se na “dobro poznato djelo” «Magdeburške centurije», “neku vrstu crkvene povijesti”, Stancovich tvrdi da ih je najprije osporio Girolamo Muzio i potom satro kardinal Baronio svojim Annalesima. Zaključno, Stancovich izražava sljedeći sud o Vlačiću: … “bio je obdaren velikim talentom osobito za (znanstvenu) kritiku, širokih pogleda i dubokog znanja, ali je njegova nemirna, turbolentna, svadljiva, tvrdoglava narav kvarila njegove dobre osobine, pa je i u svojoj stranci prouzročio mnoge nejasnoće i nemire, tako da njegova smrt nije oplakana. Zapravo zbog svojeg vrlo žestokog i nemirnog karaktera nazvan je Ilirskom zmijom.” Potom Stancovich iznosi ponešto podataka o Matiji mlađem, Vlačićevom najstarijem sinu koji je bio liječnik u Rostocku i navodi naslove četiriju njegovih knjiga.
August Detlef Christian TWESTEN
evangeličko-luteranski teolog i filozof, rodio se 11. travnja1789 u Glűckstadtu, a umro je 8. siječnja 1876. u Berlinu. Studirao je filozofiju i filologiju. Kraće vrijeme predavao je kao gimnazijski profesor u Berlinu, a potom kao profesor teologije i filozofije na sveučilištu u Kielu, Bonnu i Berlinu.
Počeo je objavljivati svoje radove 1815. godine da bi potom u Berlinu 1844. objelodanio svoju knjigu Matthias Flacius Illyricus, eine Vorlesung. Mit autobiographischen Beilagen und einer Abhandlung űber Melanchtons Verhalten zum Interim von Hermann Rossel.
Johann Wilhelm PREGER
njemački luteran, rodio se u Schweinfurtu 25. kolovoza 1827., a umro u Műnchenu 30. siječnja 1896. Studirao je u Erlangenu i Berlinu. Godine 1851. pozvan je kao svećenik i profesor da poučava protestantsku povijest. Godine 1868. postaje gimnazijski profesor u Műnchenu. Bio je čovjek širokog znanja i interesa, uvažavao je mišljenja drugih, bio je izvrstan učitelj i koristan djelatnik u crkvenim krugovima. Životno književno djelo mu je “Povijest njemačke mistike u srednjem vijeku”.
Vrijedno i isrpno, na ukupno više od tisuću stranica, svakako je njegovo dvotomno djelo na njemačkoj tiskanoj gotici Matija Vlačić Ilirik i njegovo doba (Matthias Flacius Illyricus un seine Zeit, Erlangen, 1859.-1861.). Prva knjiga sadrži deset poglavlja: Pokušaj ujedinjenja cara Karla V.; Vlačić do augsburškog Interima; Vlačić do preseljenja u Magdeburg; Vlačić u Magdeburgu do mira u Passau; Vlačićev prijepor oko Augsburškog interima i njegovih tvoritelja; Vlačićev prijepor oko Leipziškog interima i njegovih tvoritelja; Vlačić i Osiander; Vlačić i Schwenckfeld; Vlačićev prijepor s Majorom i Meniusom; Pritužbe Augsburžana.
I druga knjiga ima deset poglavlja: Pokušaj ujedinjenja teologa; Pokušaj ujedinjenja knezova; Vlačić u Jeni; Suprotnosti u sinergističkom prijeporu; Vlačić u Regensburgu; Vlačić u Antwerpenu, Frankfurtu i Strassburgu, Prijepor oko iskonskog grijeha; Vlačićevi radovi o crkvenoj povijesti; Vlačićevi hermeneutski i egzegetski radovi; Posljednje razdoblje i smrt. U dodatku objavljen je Popis Vlačićevih tiskanih radova.
Tomaso LUCIANI
Godine 1869. Labinjanin Tomaso LUCIANI (7. ožujka 1818.-9. ožujka 1894.) objavio je u Puli spis od dvadesetak stranica (formata 14×21 cm) koji u prijevodu glasi: Matija Flacius, Istranin iz Labina, bilješke i dokumenti ( Mattia Flacio Istriano di Albona. Notizie e documenti). Tomaso Luciani je inače osebujna ličnost koja je zbog svojih političkih stavova, koji su dobili isključivi predikat iredentizma, neopravdano zanemarivana i prešućivana od strane istarske historiografije u posljednjih šezdesetak godina. Međutim, na znanstvenom polju, njegove su zasluge nezaobilazne. Luciani nikako ne prihvaća mišljenje dr. Stullija da se Vlačić rodio u okolici Dubrovnika, pa kazuje: “za jednog Labinjana teško je prihvatiti ono što tvrdi Stulli, a još je teže to prihvatiti jednom Lucianiju…koji drži da je Vlačić bio član njihove obitelji obzirom da je bio sin jedne Luciani i učenik fratra Balde Lupetine, druge labinske slavne ličnosti koja je dosad ignorirana ili nedovoljno cijenjena.” Luciani ukazuje na to da je zaslužni kanonik Stancovich odlično odgovorio Stulliju, zatim upućuje na Bayla koji je zapisao da je Vlačić rođen u Labinu, te na Gravisija koji to isto tvrdi i ujedno cijeni Vlačića kao povjesničara i filologa.
Daljnju potvrdu o Vlačiću kao Labinjaninu, Luciani vidi u dva pisma koja je Flacius uputio mletačkom Senatu 1565. i 1570. godine, a u posljednjem se potpisuje kao Magister Matthias Flacius Illyricus Albonensis. U svezi tih pisama, kojima je Vlačić pokušao pridobiti Veneciju za reformaciju, Luciani zapisuje: “…koliko li moći rasuđivanja, koliko li rječitosti, koliko žara i inspiracije je učeni čovjek uložio da bi uspio u svom naumu, koji je za njega značio svjetlost i život njegove duše”. Nakon Vlačićeve osude idolopoklonstva u Veneciji, Luciani iskazuje ovako svoje ushićenje: ” …čitanjem tako uzvišenog jezika, slobodnog i smjelog, osjetio sam osjećaj ponosa, obzirom da sam siguran da je Flacius rođen u tom našem Labinu, i da potječe po majci iz obitelji Luciani, i da je imao kao prvog poticatelja jednog Lupetinu, rođaka njegove majke, i da je živio i odrastao do svoje dvadesete godine a to znači do zrele mladosti, u okruženju naših otaca”. I dodaje: “Izostavimo li teološku stranu, mnoga razmišljanja i sudovi Flaciusovi ostaju ispravni, istiniti, na mjestu, i iz oba citirana pisma proizlazi tako duboko uvjerenje kojim njegova riječ, iako često nasilna, izaziva poštovanje”. Luciani potom primjećuje da se ovako razglabajući previše udaljio od onoga što mu je bio osnovni cilj, a taj je da autentičnim Vlačićevim riječima dokaže da je on Labinjanin koji potječe iz labinske obitelji i koji je svoju mladost proživio u Labinu.
Ermanno NACINOVICH
Godine 1886. Ermanno NACINOVICH, Labinjanin koji je diplomirao u Zadru, objavljuje u Rijeci svoju knjigu od 67 stranica, kao Biografsku povijesnu studiju o Vlačiću (Flacio – Studio bibliografico storico). Nacinovich kaže da svoje pisanje temelji na Vlačićevim životopisima koje su sastavili Wilhelm Preger i Johann Balthasar Ritter. Posebno hvali Pregera zbog sveobuhvatnosti njegova djela u kojem je Vlačića, po značaju, postavio odmah iza Luthera.
Slijedi potom obrada Vlačićeva životopisa i njegova djela u sedam poglavlja. Nacinovich ovako oslikava Vlačića: neoskrvnjena inteligencija; Flaciusov autoritet bio je proizvod više doktrine; bistar um koji je dao osobni originalni pečat onodobnoj crkvenoj povijesti; životnost naučenjaka; smioni gost; izvanredna, čudesna aktivnost vrijednog Labinjanina; čovjek širokih inicijativa; Vlačićeva nesavitljivost; on je duh religioznog previranja; uzavrela krv;
poznavatelj najvećeg broja europskih jezika i vješt čak u ćirilici; heretik prve vrste; duboki filolog; prirodna ponositost; vatreni karakter; neumoran sudionik u raspravama. Nacinovich je u svezi Vlačićeva «Clavisa» zapisao: …duh oštroumnog i ustrajnog istraživanja, o čemu je dao dokaz ovaj veliki Talijan u ovom djelu; …čudo beskrajne i nikad prekinute marljivosti. Glede Vlačićeve rasprave s Viktorinom Strigelom, Nacinovich je zapisao: Po teološkoj naobrazbi, po jasnoći i oštroumnosti bio je van svake sumnje superioran Talijan, a po vještini govora Nijemac, a što se pak tiče filozofije, čini se da je njihova sposobnost bila podjednaka. Zaključnu ocjenu o Vlačiću, Nacinovich je ovako sročio: Ovaj jedinstveni čovjek predstavlja nam se kao uzvišeni i snažni karakter u uzburkanim vremenima, punim primjerima služinske savitljivosti. Nije tražio ni pohvale, ni naklonosti, i prezirao je tuđu mržnju. Težio je najsnažnije i uvijek za onim što je smatrao istinom, a evangeličkoj doktrini, koju je potpuno svjesno prigrlio, posvetio je svoj um i život. Zatim je dodao: Domovina s ponosom na povijesnom polju može, bez obzira na naklonost prema bilo kojoj religiji, bez bojazni ustvrditi kako je naš Flacius nakon Luthera bio najaktivniji i najcjelovitiji predstavnik njemačke crkve u doba reformacije, o čemu opširno govore njegovo djelovanje i spisi; tako da je s pravom i od strane katolika kao i protestanata nazvan Ahilejem čistog luteranstva, kojemu je izvojevao konačnu pobjedu.
Mijo MIRKOVIĆ
Mijo MIRKOVIĆ, koji je poznat i pod pseudonimom Mate Balota, rođen je u selu Rakalj, preko puta Raškog kanala, 28 rujna 1898. Pohađao je hrvatsku gimnaziju u Pazinu, a klasičnu u Češkoj. Studirao je filozofiju, ekonomiju i društvene znanosti u Zagrebu, Beogradu, Bratislavi i u Frankfurtu na Majni, gdje je doktorirao 1923. s disertacijom O glavnom razlogu gospodarske zaostalosti slavenskih naroda. Bio je više puta politički zatvaran tako da je upoznao zatvore u Puli, Ljubljani, Krku, Kraljevici, Kopru, Trstu, Rijeci, Karlovcu i Zemunu.
Već s deset godina ukrcao se na brod kao pomoćni ložač, a kasnije je radio kao kamenorezac, miner, radnik na željeznici, pomoćni slagar u tiskari, novinar, službenik, knjigovođa, ribar na jedrenjaku, konobar itd. No isto tako, bio je i tajnik Trgovinsko-industrijske i zanatske komore, izvanredni i redovni profesor na Pravnom fakultetu u Subotici, redovni profesor Visoke ekonomsko-komercijalne škole u Beogradu, dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, akademik i glavni tajnik JAZU. Neko vrijeme bio je i pomoćnik ministra u vladi DFJ.
Objavio je velik broj knjiga, znanstvenih rasprava i članaka iz područja ekonomike narodne privrede, planiranja, ekonomike, agrara, teorije unutarnje i vanjske trgovine i hrvatske kulturne povijesti, od kojih su mnoge pionirski radovi u pojedinim znanstvenim disciplinama.
Bio je član delegacije FNRJ na konferencijama u Lodonu 1945., Parizu 1946., te na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. Intenzivno se bavio i novinarstvom i književnošću. Mirkovićeva zbirka pjesama na čakavštini Dragi kamen (1938.) doživjela je više izdanja. Napisao je roman Tijesna zemlja (1946.), kronike Stara pazinska gimnazija (1950.), Puna je Pula (1954.). Umro je u Zagrebu,17. veljače 1963., a pokopan je u Raklju ispraćen tisućama poštovatelja.
Mirkovićev interes za Vlačića započeo je vjerojatno u gimnazijskim klupama. Desetljećima je istraživao građu o Vlačiću u arhivima i knjižnicama srednje Europe iz jednostavnog razloga što je čitavog života osjećao Matiju Vlačića kao svoga. Rezultat bavljenja Vlačićem su Mirkovićeve znanstvene monografije Flacius, Zagreb, Hrvatska naklada, 1938., Matija Vlačić, Beograd, Nolit, 1957., na ćirilici, te Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, JAZU,1960., koja je doživjela drugo izdanje, doduše bez autorova predgovora, kazala i priloga u sklopu projekta Čakavskog sabora Istra kroz stoljeća, drugo kolo, knjiga 9 i 10, Pula i Rijeka, 1980. Osim toga napisao je desetak rasprava, te niz prikaza i ocjena u svezi Vlačića.
(usp. Ante-Tone Mirković, “Tragom Matije Vlačića Ilirika kroz naučni rad Mije Mirkovića /od «malog od foguna» do akademika/” u zborniku Matija Vlačić Ilirik II, Labin 2008.)
Oliver Kermit OLSON
rođen je 1927. g. u obitelji norveških emigranata u američkoj državi Minnesota. Doktorirao je u Hamburgu 1966. s disertacijom The Missa Illyrica and the Liturgical Thoutght of Flacius Illyricus (Missa Illyrica i liturgijsko poimanje Flaciusa Ilirika). Bio je profesor na Sv. Olaf College u Minneapolisu, Luteranskom teološkom sjemeništu u Filadelfiji i Marquette sveučilištu u Milwaukee-u u državi Wisconsin.
Bavio se kontinuirano Vlačićem tijekom čitavog svog radnog vijeka.
Objavio je sljedeće rasprave koji se tiču Vlačića:
«Flacius Illyricus als Liturgiker», Jahrbuch fűr Liturgik und Hymonolgie XII, 1967., str. 45-69
«Theology of Revolution: Magdeburg 1550-1551», Sexteenth Century Journal III, 1972., str. 56-74
«Matthias Flacius Illyricus», Shapers of Religious Tradition in Germany, Switzerland and Poland 1560-1600, Yale University Press, 1981.
«Der Bűcherdieb Flacius. Geschichte eines Rufmordes», Wolfenbűtteler Beitrage IV, 1981., str. 111-145; ovaj je članak preveo na hrvatski Tullio Vorano, a objavljen je kao «Flacius kradljivac knjiga – povijest jedne teške klevete» u časopisu Istra, Istarska naklada Pula, br. 1/1984, str. 79-101
Objavio je i prvi dio biografije, koji se bavi Vlačićevim životom od njegovog rođenja do godine 1557., kada je Matija preselio za Jenu, pod nazivom Matthias Flacius and the survival of Luther’s reform, Harrassowitz Verlag, Wiesbaden 2002. kao 20. svezak serije Wolfenbűtteler Abhandlungen zur Renaissanceforschung