Važni reformatori

Primož Trubar – slovenski Luther

Dostignuća protestantskog reformatora i autora Primoža Trubara (1508.–1586.) su od istaknute važnosti za slovensku kulturu. Bio je autor prvih knjiga na slovenskom (Abecedarium i Catechismus, 1550.) i prvi prevodilac Biblije na slovenski jezik (Psalmi, 1566.; cijeli Novi zavjet, 1582.). Trubar se danas smatra osnivačem slovenske literature i modernog slovenskog jezika, jer on je prvi izradio teološki i pravni rječnik.

Trubar je također odigrao važnu ulogu u osnivanju i radu slavenske protestantske tiskare u Urachu, gdje su se tiskala i neka njegova djela . U razdoblju od 1550. do 1586. g. napisao je ili preveo oko 30 knjiga. Među njima je bilo prvo tiskanje slovenske glazbe.

Trubarov život

Primož Trubar rodio se 9. lipnja 1508. godine u selu Rašica, sedamnaest kilometara južno od Ljubljane. Njegova obnovljena obiteljska kuća otvorena je za javnost kao spomen kuća 1986. godine, povodom 400. obljetnice Trubarove smrti, i može se danas posjetiti (Trubarjeva domačija na Rašici, Občina Velike Lašče). Trubarov otac, Miha, radio je kao mlinar, a mali Primož zapazio je njegovu pobožnost, o kojoj je kasnije pisao. Trubar se najprije školovao u Rijeci, od 1520. ili početka 1521. godine. Školovanje je nastavio u Salzburgu, u školi benediktinskog samostana svetog Petra gdje je ostao tri godine. Tijekom boravka u Salzburgu Primož je pjevao u crkvenom zboru, kao i na ulici, da bi zaradio nešto za džeparac. U tom gradu je upoznao biskupa Pietra Bonoma (1458.–1546.) iz Trsta, koji je pozvao Trubara da pjeva u biskupovom zboru i da bude njegov osobni službenik. Trubar je nastavio i svoje studije u Trstu (uključujući teologiju i produbljenje znanja jezika) gdje su na njega utjecale ideje renesanse i humanizma.

Početkom 1528. godine Trubar je bio poslan na bečko sveučilište da bi tamo nastavio studirati. Neposredno poslije njegovog dolaska svjedočio je spaljivanje na lomači anabaptiste Balthasara Hubmaiera i potopljenje njegove žene. Ovo iskustvo duboko je potreslo Trubara i kasnije igralo ulogu u njegom preobraćenju protestantizmu. Beč je morao napustiti oko Uskrsa 1529., kada je turski sultan Sulejman počeo opsadu grada. Primož se vratio u Trst, gdje ga je biskup Bonomo zaredio za svećenika 1530. g. Njegova prva župa bila je Laško u Sloveniji. U to vrijeme Trubar je počeo čitati literaturu Lutherovu i onu švicarskih reformatora, a sve to, zajedno s Erazmovim djelima koja su mu već bila poznata sa studija u Trstu, počelo je utjecati na njegovu teologiju. Godine 1536. Trubar je bio pozvan za propovjednika u stolnu crkvu svetog Nikole u Ljubljani. Tamo je počeo propagirati vjersku, moralnu i institucionalnu obnovu unutar crkve, dok je održavao kontakte s protestantskim laicima u gradu. Tijekom 40-ih godina 16. st. Trubar je počeo služiti svetu večeru Gospodnju i na katolički, i na protestantski način. Tada, kao posljedica poraza protestantskih snaga u Šmalkaldenskom ratu (1547 g.), katolička pozicija naglo jača, tako da je katolički biskup Ljubljane Urban Textor (Tkalčić), koji je htio istjerati sve reformističke svećenike sa svog teritorija, protjerao Trubara iz Slovenije u ožujku 1548. godine. Trubar je prvo otišao u Nürnberg, gdje mu je propovjednik Dietrich Veit (1506.-1549.) pružio utočište. Tek je tada Trubar zvanično napustio Katoličku crkvu i pristupio luteranizmu.

Na osnovi Veitove preporuke Primož je dobio poziciju propovjednika u Rothenburgu ob der Tauber i osjetio potrebu da podijeli poruku reformacije sa svojim zemljacima, na slovenskom jeziku. Kao što je kasnije napisao: «Velika ljubav koju osjećam za vas (moji zemljaci), kao i milost meni dan od Boga, moje svećeničko zvanje i Božji zapovijed me obvezuju i natjeraju da ovo učinim.» Rezultat toga bio je Catechismus, prva knjiga na slovenskom jeziku, tiskana 1550. Inspiriran s mnogih strana, uključujući Lutherov i Brenzov katekizam, knjiga sadrži litaniju, himne, biblijske expozicije i također tekst Matije Vlačića Ilirika o pravoj vjeri uzet iz njegove magistarske teze. Neposredno poslije prve knjige tiskano je i Trubarova drugo djelo, Abecedarium, koje je bilo namijenjeno učenju ljudi da čitaju na slovenskom. Tim knjigama, Trubar je položio osnove slovenskom književnom jeziku. Poslije pet godina u Rothenburgu, gdje se oženio i gdje mu se rodio prvi sin, Primož mlađi (junior), Trubar se preselio malo bliže svojoj domovini, u Bavarsku, naime u grad Kempten gdje je služio kao svećenik od 1553. do 1561.g.

Trubar je već 1555.g. započeo korespondenciju s Heinrichom Bullingerom u Zürichu, na zahtjev Petra Pavla Vergerija mlađeg. Vergerije se dogovarao sa Gessnerom, izdavačem u Zürichu, o tiskanju cijelog Novog zavjeta na slovenskom, koji je Trubar preveo. Iako se ti planovi nisu realizirali, Trubar je ipak nastavio korespondenciju s Bullingerom i čitao je njegova djela. Krajem 1559. godine Trubar se našao u sredini tzv. kontroverze oko sakramenata i bio je optužen da je kripto-kalvinist (učenja oko pričesti između luterana i kalvinista su se oštro razlikovala). Vojvoda Christoph von Wűrttemberg zabranio je Trubaru tiskanje njegovih djela i naručio je detaljnu provjeru svih Trubarovih prethodnih djela da se ustanovi ima li unutra traga Zwinglijevog razumijevanja pričesti. Trubar se tada odrekao takvih učenja i priznao je da vjeruje u tjelesno prisustvo tijela i krvi Krista u euharistiji (kao što su luterani vjerovali).

Dok je pravio planove za svoj povratak u Sloveniju, Trubar je započeo suradnju s barunom Hansom Ungnadom u Urachu, pokraj Tübingena. Vojvoda Christoph je dozvolio Trubaru da osnuje slavensku protestantsku tiskaru i da dobije tamo svoju župu . Primož je živio samo godinu dana u Urachu kad je prihvatio ponudu da postane prvi generalni luteranski superintendent (biskup) u Ljubljani. Odatle je ponovno bio protjeran 1565. godine.

Trubar se ponovno vratio u Njemačku i preuzeo župu u Lauffen am Neckar. Tamo je ostao godinu dana i izdao svoj slovenski prijevod Psalama. Preselio se u Derendingen (današnje predgrađe Tübingena), gdje je služio kao svećenik, nastavljajući pisati i prijevoditi. Kada je 1580. bila objavljena Concordia (knjiga sloge), Trubar je poslao sina Felicijana (1555.-1602.) na austrijske i slovenske teritorije da pridobije tamošnje svećenike i skupi njihove potpise podrške. Trubar je umro 28. lipnja 1586. kada je imao 78 godina. Jakob Andreae je držao propovijed na pokopu. Sahranjen je na groblju crkve sv. Gallusa i jednim epitafom u crkvi odaje se počast njegovom životu.

Trubarovi sinovi Primož mlađi (1550-1591) i Felicijan postali su svećenici. Primož mlađi je služio u Kilchbergu, dok je Felicijan bio ljubljanski superintendent od 1591. do 1599., kao njegov otac, a umro je kao svećenik u Grüntalu u Schwarzwaldu 1602. g.

500. obljetnica Trubarovog rođenja

U lipnju 2008. godine obilježena je 500. obljetnica Trubarovog rođenja, proslavljena na više načina tijekom cijele godine, kako u Sloveniji, tako u Njemačkoj i u drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku. UNESCO je stavio obljetnicu na spisak istaknutih obljetnica i u svibnju Europska Centralna Banka pustila je u promet milijun kovanica od dva eura s Trubarovim likom. Slovenija je također tiskala poštansku markicu posvećenu Trubaru. Svečana godina počela je otkrivanjem Trubarove biste u Nacionalnoj i sveučilisnoj knjižnici u Ljubljani, a otkrio ju je slovenski predsjednik 7. veljače 2008. Niz izložba, međunarodnih konferencija, koncerata, izleta i drugih zbivanja organizirano je tijekom godine, u ime proslave ove obljetnica dok je Slovenija imala predsjedništvo Europske Unije na šest mjeseci. Snimljen je i dokumentarni film o Trubarovom životu. Trubarov lik nalazio se ranije na slovenskom tolaru.

Antun Dalmatin

(prva polovica 16. st. – Ljubljana, 1579.)

Pretpostavlja se da je rodom iz sjeverne Dalmacije ili Hrvatskog primorja (Senj). Bio je protestantski pisac, prevoditelj i izdavač. Kao pop glagoljaš djelovao je u središnjoj Istri, odakle je izgnan zbog pristajanja uz reformaciju. Odlazi u Ljubljanu, gdje započinje suradnju sa poznatijim hrvatskim protestantima (Juraj Juričić, Grgur Vlahović, Matija Živčić i Stjepan Konzul Istranin). Ubrzo postaje najbližim Konzulovim suradnikom, te je angažiran na prevođenju, uređivanju i slaganju protestantskih glagoljskih, ćiriličnih i latinskih izdanja Biblije i drugih crkvenih knjiga. Od 1561. do 1566. u službi je grofa Hansa Ungnada III., te radi u slavenskoj protestantskoj tiskari u Urachu. U tiskari je angažiran na prevođenju Novoga zavjeta na hrvatski jezik (tiskan 1563.). Poznata su 32 izdanja na kojima je radio. Prevodio je sa slovenskog, njemačkog, latinskog i talijanskog jezika, te je bio urednik i korektor vjerskih knjiga tiskanih na glagoljici, ćirilici (bosančici) i latinici, namijenjenih širenju reformacijskih ideja u hrvatskim zemljama. Preveo je s njemačkog i Brenzov Würtemberški katekizam.

Također, proširujući svoj čakavski dijalekt kajkavskim, štokavskim, slovenskim i crkvenoslavenskim oblicima i leksikom, prvi je pokušao stvoriti zajednički južnoslavenski, odnosno hrvatsko – slovenski književni jezik. Nakon Ungnadove smrti, tiskara u Urachu prestaje s radom, te se zajedno s Konzulom seli u Regensburg, gdje im 1568. na latinici izlazi djelo Postila. Iz Regensburga seli se u Ljubljanu, gdje je živio sve do svoje smrti 1579. godine.

Djela

Glagoljica

– «Edni kratki razumni nauci» (1562. g.)
– «Artikuli ili deli prave stare krstianske vere» (1562. g.)
– «Postila» (1562. g.)
– «Prvi del Novoga Testamenta» (1562. g.)
– «Drugi del Novog Testamenta» (1563. g.)
– «Edna kratka summa nikih prodik od tuče» (1563. g.)
– «Beneficium Christi – Govorenje vele prudno» (1563. g.)
– «Spovid i spoznanje prave krstianske» (1564. g.)
– «Bramba Augustanske [Augsburške] spovedi Apologia imenovana» (1564. g.)

Ćirilica

– Pokusni list u Urachu (1561. g.)
– «Katekizam» (1561. g.)
– «Razumni nauci» (1562. g.)
– «Artikuli» (1562. g.)
– «Prvi del Novog Testamenta» (1563. g.)
– «Drugi del Novog Testamenta» (1563. g.)
– «Postila» (1563. g.)

Latinica

– «Katekizam» (1563. g.)
– «Crikveni Ordinalic» (1564. g.)
– «Bramba» (1564. g.)
– «Spovid» (1564. g.)
– «Beneficium» (1565. g.)
– «Prvi del Postile» (1568. g.)
– «Drugi del Postile» (1568. g.)

Talijanski

– «La confessione della fede» (1562. g.)
– «Catechismo picciolo» (1562. g.)
– «Postila» (1562. g.)
– «Artikuli – Confesiones tres» (1562.-1563. g.)
– «La defesa della confessione» (1563. g.)
– «Esposizione del salmo LI e CXXX» (1564. g.)
– «Methodus doctrinae ecclesiae Magdeburgiensis» (1564. ili 1565. g.)
– «Tratatto utilissimo» (1565. g.)

* Popis preuzet iz rada F. Bučara i A. Miculiana.

Pavao Skalić (Paulus Skalic; Paul Scaligeri; Paulus Scalichius)

(Zagreb, 1534. – Danzig [Gdańsk], 1575.)

Bio je sin siromašnog zagrebačkog školnika. Nakon studija i doktorata filozofije u Beču i teologije u Bologni probija se, navodno na temelju falsificiranih isprava i pod lažnim titulama markiza, grofa i baruna, na različite europske dvorove. Zbog falsifikata i drugih prijevara više je puta protjerivan iz raznih europskih zemalja i s njihovih dvorova.

Neko vrijeme radio je kao dvorski kapelan cara Ferdinanda u Beču, ali je razotkriven, te odlazi u Tübingen, gdje prelazi na protestantizam, i kao štićenik Christopha von Wűrttemberga i Hansa Ungnada predaje na tübingenškom sveučilištu. Duže vrijeme živio je i radio kao profesor teologije u Königsbergu, gdje postaje čak prvi ministar pruskog vojvode Albrechta (1490.-1568). Prisiljen, zbog svojih prijevara, da i od tamo bježi, sklonio se u Pariz i pokušavao se izmiriti s rimskom crkvom. Kasnije prelazi u Münster, a umro je na putu za Prusku, kamo mu je bio dopušten povratak.

Pisao je rasprave o teologiji, filozofiji, historiografiji i okultizmu na latinskom jeziku, često i plagirajući. Izdao je 25 teoloških i drugih knjiga, a sudjelovao je i u sakupljanju građe za «Magdeburške centurije». Imao je i polemike s Primož Trubarom.

Djela

– Occulta occultorum occulta. Pauli Skalich de lika, philosophiae ac theologiae doctoris, sacrae, ro. hung. boe. etc. regiae maiestatis capellani (Vienna: Michael Zimmerman, 1556). Posvećeno Gasparu von Nydbrucku.

– Dialogus de Missa (Tubingae, 1558).

– Glossa in triginta duos articulos canonis Missae ex Apostolo (Romae: Jodocus Cortesanus, 1558).

– Encyclopaediae, seu orbis disciplinarum, tam sacrarum, quam profanarum epistemon. Ejusdem: Theses mysticae philosophiae (Basileae [Basel]: Joannes Oporinus, 1559). – prvi je upotrijebio riječ «enciklopedija» u značenju srodnom današnjem. Skalićeva enciklopedija ili Epistemon je izdana u dvojezičnom izdanju latinski – hrvatski (Zagreb: Institut za filozofiju, 2004, 401 str.). Mihaela Girardi-Karšulin je priredila knjigu i napisala uvod i komentare, a prevodioci su bili Ivan Kapec i Neven Jovanović.

– … Genealogia seu de antiquissima Scalichiorum, sive a Scala … principum origine ab anno salutis 80 usque ad annum 1561. Sermo. (Argentorati [Strasbourg]: Christ. Mylius, 1561).

– Annales Scaligerorum ex Cyrillo in Latinum sermonem conversi. (Coloniae. o.J.).

– Satira philosophica sive miscellanca. Aceessit genealogiea praecipuorum Europae regum et principum, etc. a Gothis deducta per utrumque serum authori Heilricho Zeellis (Regiomonti Borussorum [Königsberg]: Joannes Daubmanny, 1563).

– Epitoma de origine Scaligerorum ejusque brevi deductione, ad Paulum usque et Sylvium huiusque fratres … una cum sententia Ducis Prussiae contra A. Truchsum Wetzhausum auscultata (etc.) Huic praefixa est Pauli Scaligeri … sexta iam evulgata … protestatio … Accessit argumentum anacriseos, quis cuius regno … brevi immineat (Mediolano [Milano], 1568).

– Pauli Scaligeri … Censura brevissima de potissimis hujus seculi sectis, de moribus Antichristi, de extremo judicio; et certissima via ac methodus de dignoscendis Spiritibus: an ex Deo sint (Mediolano, 1570).

– Primi tomi miscellaneorum de rerum caussis et successibus … effigies ac exemplar, nimirum vaticiniorum et imaginum Joachimi Abbatis Florensis Calabrieae et Anselmi episcopi Marsichani … explanatio (Coloniae Agrippinae [Köln]: Theodorus Graminaeus, 1570).

Petar Pavao Vergerije (Pietro Paolo Vergerio, ml., Petrus Paulus Vergerius)

(Koper, 1498. – Tübingen, 1565.)

Potječe iz ugledne, ali osiromašene koparske patricijske obitelji. Po zanimanju je bio odvjetnik, a doktorat iz građanskog prava stekao je u Padovi. Nakon suprugine smrti postao je svećenik i diplomat u papinskoj kuriji. Godine 1533. postavljen je za papinskog nuncija na dvoru Ferdinanda Habsburškog, a radio je na problemima odnosa s Osmanlijama i na potpori katolicizmu. Godine 1535., dok još nije prihvaćao ideje reformacije, vodio je pregovore s Martinom Lutherom u Wittenbergu, nakon čega je postavljen za biskupa modruškog, a zatim koparskog. Zbog spora oko isplaćivanja mirovine, morao je napustiti Kopar, te nakon toga dolazi u kontakt s pojedincima i krugovima koji su raspravljali o novim religijskim idejama. Postupno je usvajao ideje reformacije, koje je prihvatio i njegov brat, pulski biskup Giambattista. Osumnjičen od inkvizicije kao pristaša reformacije, 1546. g. napušta biskupiju i prelazi u protestantizam. Godine 1546. zabranjeno mu je prisustvovanje Tridentskom saboru, dugo mu se sudilo, te mu je konačno oduzeta biskupska čast 1549. g. i biva ekskomuniciran.

Nakon toga postaje protestantski pastor u Vicosopranu, a od 1553. savjetnik vojvode Christopha von Wűrttemberga u Tübingenu. U tom svojstvu dvaput je pokušao intervenirati kod mletačkog dužda moleći ga da oslobodi Baldu Lupetina. Podupirao je hrvatske i slovenske reformatore i širio Bibliju i protestantske tekstove na narodnom jeziku.

Sve do kraja svog života Vergerije je radio kao protestantski svećenik, pisac i diplomat koji je proputovao kroz cijelu Europu, uključujući Poljsku, Litvu, Prusiju itd. Umro je 4. X. 1565. u Tübingenu i pokopan je u Stiftskirche, pored baruna Hans Ungnada. Primož Trubar bio je s Vergerijem u posljednjim danima, kao i prisutan njegovom pokopu. Jacob Andreae je održao Vergerijev posmrtni govor.

Napisao je mnoge polemičke knjige protiv pape, katoličke vjere, Tridentskog sabora, Indeksa zabranjenih knjiga. Na njegov je nagovor u protestantska izdanja uvedena latinica umjesto gotice. S Matijom Vlačićem Ilirikom je uspostavio vezu za vrijeme njegova boravka u Magdeburgu i posvetio mu jedan rad koji je tiskao u Bazelu 1550.g. i koji je satira o smrti pape Pavla III., a koji je Vlačić kasnije preveo na njemački.

Vlačić je Vergeriju napisao posvetu za drugo izdanje svoga djela «De vocabulo fidei», datirano 1. siječnja 1555. u Magdeburgu (u to vrijeme je Vergerije već bio savjetnik vojvodi Christophu). Posveta sadrži Vlačićevu brigu za «dulcissima patria», njegovu Istru i izražava zabrinutost zbog venecijskog progona protestanata.

Djela

– De Republica veneta liber primus (Toscolano: Paganini, 1526).
– Ad oratores principium Germaniae, qui Vormatiae Convenerunt. Deunitate et pace ecclesiae (Venetia: Nicolini de Sabio, 1541).
– Della afflittione et persecutione fatta sopra quei di Capodistria nello anno 1548 (Poschiavo: Dolfino Landolfo, 1549).
– Instruttione Christiana (Poschiavo: Dolfino Landolfo, 1549).
– Oratione de perseguitati et forusciti per lo Evangelio, et per Giesu Christo (Poschiavo: Dolfino Landolfo, 1549).
– Il catalogo de libri, li quali nuovamente nel mese di maggio nell’anno presente MDXLVIIII sono stati condannati et scomunicati per heretici da M. Giovan Della Casa legat odi Venetia et d’alcuni frati. E aggiunto sopra il medesimo catalogo un iudicio et discorso del Vergerio (1549).
– Del matrimonio de preti, et dalle monache (Basilea: Giacomo Parco, 1549).
– Le otto difensioni del Vergerio vescovo di Capodistria. Nelle quali e notata et scoperta una particella delle tante superstitioni d’Italia et dalla grande ignorantia et ingiustitia de principi de sacerdoti, scribi et Farisei (Basilea: Giacomo Parco, 1549). Predgovor ovom djelu potpisao je humanista Caelio Secondo Curione.

– Dodici trattatelli di M. Pietro Paulo Vergerio vescovo di Capodistria, fatti poco avanti il suo partire d’Italia (Basilea: Giacomo Parco, 1549).
– Epistola del Vergerio, nella quale sono descritte molte cose della Citta, et dalla Chiesa di Geneva (Geneva, 1550).
– Al serenesimo Re d’Inghilterra, Eduardo sesto, della creatione del nuovo Papa Giulio III. Et quale habbia ad essere il concilio, che egli intende di fare (1550).
– Trattato delle superstitioni d’ Italia e dell’ ignoranza de’ sacerdoti (1550).
– La historia di M. Francesco Spiera, il quale per havere in varii modi negata la conosciuta verita dell’Evvangelio, casco in una misera desparatione (Basilea: Ioannes Oporinus, 1551).
– «Concilium non modo Tridentium sed omne papisticum, perpetuo fugiendum esse omnibus piis» (1553.)
– Della Camera et Statua della Madonna chiamata di Loreto, la quale e stata nuovamente diffesa da Fra Leandro Albertii Bolognese, et da Papa Giulio III con un solenne Privilegio approbata (1554).
– Historia di Papa Giovani VIII, che fu femmina (1556).
– Dialogi IV de libro quem St. Hosius contra Vergerium edidit (1559).
– Primus Tomus Operum Vergerii. Adversus Papatum (Tubingae: Ulrich Morhard, 1563.) – prvi dio sabranih djela.

Stjepan Konzul Istranin

(Buzet, 1521. – Eisenstadt / Željezno, Burgenland / Gradišće, Austrija, 1579.)

Iz redova popova glagoljaša potekao je i poznati istarski protestant Stjepan Konzul Istranin. Rođen je 1521. u Buzetu. O njegovom školovanju nema povijesnih podataka, samo znamo da je bio glagoljaški svećenik u središnjoj Istri (Starom Pazinu). Zbog prihvaćanja protestantskog učenja protjeran je 1549. g. i morao je napustiti svoju župu i otići u progonstvo. Najprije je bio u Ljubljani, a zatim u Kranju gdje je obavljao službu protestantskog propovjednika.

Godine 1552. pridružio se Primožu Trubaru u Njemačkoj u Rothenburgu na Tauberi, a slijedeće godine se preselio zajedno s Trubarom u Kempten. Iza toga se zaposlio se kao učitelj pjevanja u Regensburgu. Nakon toga, 1557.g., započeo je prevođenje Trubarovog slovenskog prijevoda Novog zavjeta na hrvatski jezik. Slovenski protestanti, zajedno s Antunom Dalmatinom i Grgurom Vlahovićem pozitivno su ocijenili njegove prijevode 1559.g., te su smatrali da su tekstovi razumljivi i na širem području Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Srbije. Konzul je zajedno s Hansom Ungnadom i Trubarom organizirao rad slavenske protestantske tiskare u Urachu (djelovala od 1561. do 1565.), te je zajedno s Dalmatinom, prema Trubarovim tekstovima, tiskao Tabla za dicu, luteranski katekizam, i zatim Novi zavjet na hrvatskom jeziku, odnosno Prvi i drugi del Novoga Testamenta. Nakon tiskanja prvoga djela, između Konzula i Trubara došlo je do nesuglasica oko kvalitete prijevoda, pa su prekinuli suradnju. Godine 1562. Konzul se uputio u Istru i, pokazujući svoje prijevode i knjige, nastojao dobiti moralnu i novčanu potporu za rad tiskare. Nakon povratka u Njemačku, također je obilazio brojne gradove u potrazi za novčanom potporom. No, nakon Ungnadove smrti 1564.g. tiskara više nije imala pokrovitelja. Te godine je na vlast došao nadvojvoda Karlo (koji je vladao središnjom Austrijom) i situacija se znatno promijenila u južnoslavenskim zemljama pod habsburškom vlašću. Karlo je bio drugačiji od svog mnogo tolerantnijeg brata, cara Maksimilijana II. i promovirao je katoličku protureformaciju. On je 1564. g. započeo s progonom protestanata i spaljivanjem njihovih knjiga u Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj, Goričkoj, Primorju i Pazinskoj Knežiji.

Konzul se 1566. g. vratio u Regensburg gdje je 1568. kod tiskara Ivana Purgara (Johann Burger) sa Dalmatinom objavio prijevod Brenzove Postile na latinici. Nakon Regensburga seli se u Željezno (Eisenstadt, Kismarton) u zapadnu Ugarsku na poziv tamošnjeg plemića, gdje među novopridošlim hrvatskim stanovnicima propovijeda protestantizam. Tamo i umire 1579. g.