Pred-Reformacija

Tijekom 14. i 15. st., u razdoblju renesanse, pojavio se široki, prije svega kulturni pokret nazvan humanizam, ponajprije u Italiji, a potom u cijeloj Europi. Studia humanitates podrazumijevalo je stjecanje novih znanja i spoznaja na temeljima starih kultura Grčke i Rima, a u suprotnosti sa srednjevjekovnim autoritetima i kanonima.

Revolucionaran Gutenbergov izum tiskarskog stroja omogućio je brže širenje i kolanje informacija, pa je svakako pospješio i ondašnja pomorska otkrića novih zemalja. U razvijenim dijelovima Europe postepeno se napušta koncept feudalnog društva, a vjerska kriza nalazi rješenje dijeljenjem te iste Europe na mnoštvo različitih vjera i crkava. Stvara se pogodno tlo za preispitivanje, pa i za prekid, s određenim ustaljenim višestoljetnim tradicijama (Katoličkom crkvom) i za širenje novih reformatorskih ideja i protestantskih stremljenja.

POČETAK REFORMACIJE

Martin Luther

Otac njemačke reformacije, profesor teologije i duhovni vođa. Luther je bio učenik u latinskim školama u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu te u svojoj sedamnaestoj godini započeo studije na sveučilištu u Erfurtu, gdje je 1505. g. magistrirao. Te iste godine prišao je redu augustinaca, zaredio se, i počeo živjeti u samostanu. Godine 1512. postao je doktor teologije i dobio je profesuru na novoosnovanom sveučilištu u Wittenbergu.
Koncem 1516. g. Luter se usprotivio učenju o oprostu koje je bilo vezano za sakrament pokore. Također mu je smetalo što je Katolička crkva prodavala po Njemačkoj oproštajnice da bi skupila priloge za izgradnju crkve svetog Petra u Rimu. Zbog osobnih borbi (Anfechtung, tentatio) protiv grijeha i Božje gnjevi, Luther je počeo tražiti rješenje za sve te probleme u Svetom pismu. Došao je do zaključka da Biblija uči da spasenje dolazi jedino kroz djelovanje božanske milosti koja se prima kroz vjeru (sola fide), a ne kao nagrada za dobra djela. Ova osnovna istina postala je motivacija Lutherove teologije i potaknula njegovu želju za obnovom Crkve.
Luther je 31. listopada 1517. zakucao na vrata wittenberške dvorske crkve svojih 95 teza. Ovaj se događaj danas uzima za početak protestantske reformacije i po cijelom svijetu se slavi kao Dan reformacije.

Godine 1521. Katolička crkva je zvanično ekskomunicirala Luthera. On je 1525. oženio Katarinu von Bor, s kojom je imao šestero djece. Lutherov prijevod Biblije na njemački jezik učinio je Sveto pismo pristupačnim običnim ljudima. Njegove mnogobrojne propovjedi, biblijski komentari, himne, predavanja i katekizmi bili su tiskani tijekom njegovog života i od tada su doživjeli još mnogo izdanja.

Luther i Matija Vlačić

Vlačić je došao u Wittenberg 1541. g., kao student, na magistarske studije teologije. Život mladog Matije bio je vezan za sobu, školu i crkvu. Potpuno se predao ozbiljnom istraživanju i akademskom radu. Vlačić je u Wittenbergu postao poznat kao usamljen mladić koji je uvijek bio ljubazan i spreman pomoći svojim kolegama.
U svom autobiografskom djelu Apologia Vlačić je opisao što se dogodilo kada se, usred osobne krize, sreo licem u lice s Lutherom:

Pri koncu moje treće godine, kada sam živio kod g. Friedricha Backofena u Wittenbergu, koji je tada bio đakon u crkvi, zlo me je zahvatilo i bio sam siguran da ću uskoro umrijeti. On je primijetio da zbog moje unutarnje krize uopće nisam mogao učiti. Zahtijevao je da mu otvorim srce i nije me ostavio na miru dok mu nisam rekao u čemu je problem. Tada me je učvrstio savjetom i molitvom te je uspio nagovoriti doktora Pomeranusa [dr. Johannes Bugenhagen (1485.-1558.), koji je bio svećenik u gradu i profesor na wittenberškom sveučilištu] da me vodi kod doktora Martina Luthera. On me je tješio kroz svoje iskustvo kao i iz Svetog pisma, i kada su se članovi crkvene općine [wittenberške crkve svete Marije] molili za mene, muke je iz dana u dan bilo sve manje, tako da sam se poslije godinu dana ponovno dobro osjećao (Vlačić, Apologia, 1549.).

Kada je mladi Vlačić imao ovaj susret s Lutherom, već je tri godine bio u Wittenbergu, daleko od svoje voljene Istre, studirajući njemački i navikavajući se na potpuno drugačiju klimu i kulturu. Imao je mnogo sumnji u vezi novoprihvaćene luteranske vjere i pošto nije dijelio svoje teškoće ni sa kim, polako se počeo razočaravati. Duboko se borio protiv osjećaja vlastite grješnosti, i postao depresivan imajući čak i misli o samoubojstvu. Mislio je da je Bog ljut na njega radi njegovog grijeha. Susret s Bogom kroz koji je Vlačić prošao usred svojih muka podsjeća na Lutherovo osobno iskustvo.
Vlačić kaže da je stalno razmišljao o smrti i osjećao je Božji gnjev prema sebi. Istovremeno je iskusio moć đavla u svom životu. U takvom stanju se susreo s Lutherom, u kome je prepoznao čovjeka poput sebe, s ljudskim sumnjama i nesigurnošću, skroz drugačijeg nego što je izgledao na propovjedaonici ili u učionici. U Lutheru je Vlačić vidio jednostavnost vjere i želju da pomogne drugima, pružio mu je primjer pravog dušobrižništva. Vlačić se poslije toga susreta osjećao sve sigurnijim u sebe. Iako se kroz utjehu osjećao slobodnim i osnaženim, Vlačić se kroz cijelu svoju teološku karijeru redovito vraćao temi ljudske grješne prirode, prerađujući svoje razumijevanje o doktrini grijeha.
Kasnije je Vlačić rekao da ga je osobni razgovor s Lutherom potpuno promijenio: za njega je to bilo možda presudno iskustvo. Luther je također veoma pozitivno pisao o Vlačiću u jednoj preporuci za njega iz 1543. g.: «Čovjek koji mi je dobro poznat i velike vjere» (Preger, 1964, 1: 24).
Godine 1544. Vlačić je dobio profesuru hebrejskog jezika na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Wittenbergu. Godinu dana kasnije, u studenom 1545. oženio se, a činjenica da je Luther prisustvovao njegovom vjenčanju, mnogo mu je značila: kroz to je dobio priznanje i poštovanje. Od tog trenutka Vlačić je osjećao da je pod zaštitom najvažnijeg čovjeka u gradu. Na nesreću, Luther je samo četiri mjeseca nakon Vlačićeve svadbe umro i to 25. veljače 1546. Osam dana nakon Lutherove smrti Vlačić je magistrirao kao najbolji student razreda s 39 studenata.

Početkom 1549. g. Vlačić je počeo izdavati Lutherova djela s ciljem da se njegovo teološko nasljeđe sačuva. Drugi razlog za tiskanje Lutherovih djela bio je poricanje Vlačićevih teoloških protivnika.
Vlačić je surađivao s Johannesom Aurifaberom (1519.-1575.) na izdavanju Lutherovih sabranih djela u Jeni (istovremeno su to drugi radili i u Wittenbergu). Osim toga, on je tiskao pregled Lutherovog učenja o grijehu u dva toma. Prvi tom bio je objavljen 1560., a drugi 1574., godinu dana prije Vlačićeve smrti.

Vlačić je pokušavao ostati vjeran onome što je razumio kao Lutherov konstantan naglasak na grješnu prirodu čovjeka. Činjenica da je Vlačić toliko često citirao Luthera u svojim teološkim radovima pokazuje da je htio postići legitimiranje svoje teologije. Međutim, uzevši u obzir da je također tiskao neka Lutherova djela i da se toliko snažno borio protiv onih koji su se, po njemu, udaljili od Lutherovog razumijevanja (posebno što se tiče grijeha i slobodne volje), ukazuje na to da je Vlačić htio ostati vjeran svom osobnom interpretiranju Luthera.

Ulrich (Huldrych) Zwingli

(Wildhaus, 1.1.1484. – Kappel, 11.10.1531.)

Zwingli je bio vođa reformacije u Švicarskoj. Tijekom studija u Beču i Bazelu humanizam je jako utjecao na njega. Od 1519. Zwingli je služio kao svećenik u grossmünsterskoj crkvi u Zürichu i tada je počeo propagirati promjene unutar Katoličke crkve. Kritizirao je veliki post, zabranu ženidbe svećenicima kao i korištenje slika unutar crkava. Godine 1523. grad Zürich je službeno prihvatio Zwinglijeve reforme i time postao centar reformacije u Švicarskoj.

Zwingli se kasnije žestoko sukobio s anabaptistima (vrsta radikalnih reformatorskih grupa), a također je izrazio svoje neslaganje s Lutherovim interpretiranjem euharistije. Poginuo je u bitci protiv naoružanih snaga katoličkih kantona koji nisu htjeli prihvatiti njegove crkvene reforme. Zwinglijev utjecaj na teologiju, liturgiju i na konfesije ostavio je dubok i dugotrajan trag na više protestantskih skupina.

Njegov nasljednik u Zürichu bio je Heinrich Bullinger, koji je vodio korespondenciju s protestantskim reformatorima, među kojima su bili Primož Trubar i Petar Pavle Vergerije.doživjeli još mnogo izdanja.

Druga generacija protestantskih reformatora

Philipp (Schwarzerd) Melanchthon

(Bretten, 16.2.1497. – Wittenberg, 19.4.1560.)

Njemački humanista, teolog i profesor na sveučilištu u Wittenbergu. Najznačajniji Lutherov sljedbenik i njegov nezvanični nasljednik. Zbog svojih djela Melanchthon je bio poznat kao praeceptor Germaniae (učitelj Njemačke). Autor augsburškog vjeroispovijedanja (Confessio Augustana), koje je postalo službena vjeroispovijest luteranske (evangeličke) crkve. Također je napisao Loci Communes, prvi rad iz oblasti sustavne teologije unutar luteranizma.
Melanchthon je bio Vlačićev profesor, prijatelj i mecena. Poslije Augsburškog i Leipziškog interima Vlačić ga je počeo javno kritizirati, jer su imali suprotne stavove o tome što čini adiaphoru (nevažne stvari) u crkvenom životu.

 

Melanchthon i Vlačić

Odnos između Vlačića i Melanchthona prolazio je kroz faze prijateljstva i neslaganja. Vlačić je najprije bio Melanchthonov student u Wittenbergu, a kasnije njegov kolega. Melanchthon je prihvatio Vlačića u Wittenbergu 1541. g. na osnovi njegovih preporuka od Camerariusa i Grbca. Kako Vlačićev biograf, Mijo Mirković, tvrdi da je na početku Melanchthon financijski pomagao mladom Matiji jer je bio siromašan. Tijekom Vlačićićevih godina provedenih u Wittenbergu, Melanchthon i on su se sbližili i postali prijatelji. Melanchthon je 1557.g. o tome rekao sljedeće: «Nekada sam imao prijateljstvo i bliskost sa Vlačićem.»

Početak Šmalkaldenskog rata je duboko utjecao na Wittenberg: 6. studenog 1546. sveučilište se zatvorilo jer su trupe vojvode Mauricija Saskog okupirale grad. Matija i njegova supruga, Elisabeth odmah su se preselili za Braunschweig, kao izbjeglice. Melanchthon je osigurao posao Matiji osobnom preporukom dr. Nikolausu Medleru (1502.-1551.), koji je bio superintendent Braunschweiga. U svom pismu Melanchthon je rekao da «učeni M. Illyricus dolazi, koji nadmašuje svetog Epifanija Kiparskog, koji je govorio pet jezika, ne samo u svom poznavanju stranih jezika nego i u znanstvenim sposobnostima». Na osnovi ove preporuke Vlačić je dobio mjesto učitelja u Braunschweig Paedagogium-u tijekom njegovog egzila iz Wittenberga. Tu se u rujnu 1547. rodio prvi Vlačićev sin, Matija Vlačić mlađi.

Vlačićevo prvo tiskano teološko djelo De vocabulo fidei (O riječi «vjera») sadrži preporuku i uvod na 14 stranica koji je Melanchthon napisao za svog mlađeg kolegu 1. ožujka 1549. Kasnije, tijekom iste godine, Melanchthon se žalio Fabriciusu u pismu napisanom u kolovozu da Vlačić nije pokazao zahvalnost za ono što su Melanchthon i sveučilište učinili za njega, i da je napustio Wittenberg zato jer nije dobio Crucigerovo mjesto kada je taj napustio fakultet.

Vlačić je cijenio Praeceptora Germaniae kao učitelja i njegovo djelo Loci communes je smatrao istaknutim znanstvenim radom. Kasnije se Vlačićeva pohvala pretvorila u neslaganje i kritiziranje, što je također objavio u svojim publikacijama.

Iako se Philipp i Matija nisu složili oko Interima, oko onoga što čini adiaphoru, i oko uloge slobodne volje u spasenju, njihovo slaganje u vezi ključne luteranske doktrine, naime da se čovjek opravdava vjerom, je bila znamenita. Zajedno su se borili protiv heretika Andreas Osiandera (1498.-1552.) i pruske frakcije crkve. U borbi protiv Osiandera Vlačić je bio mnogo više Melanchthonov suradnik nego njegov neprijatelj. Posebno kada je došlo do opravdanja vjerom, doktrine «od koje ovisi sudbina crkve», kako bi luterani kasnije rekli, vidimo da su ova dva vodeća luteranska teologa bili u izvanrednoj slozi protiv zajedničkog neprijatelja.
Odnos između Melanchthona i Vlačića može se nazvati turbulentnim. Imali su suradnju na više nivoa: znanstvenu, teološku, osobnu. kao i odnos između pisca i nakladnika. Unatoč tome što je neslaganje među njima trajalo dugo, pozitivni elementi su također bili prisutni u njihovom odnosu. U ovo je spadala (ponekad skrivena) obostrana zadivljenost teološkim djelima, i periodi slaganja i suradnje. Samo nekoliko godina prije svoje smrti, Melanchthon je njihov odnos opisao na sljedeći način:

Milo prijateljstvo i bliskost je nekada postojalo između Vlačića i mene, i raspravljao bih s njim cijeli sistem doktrine. Ali je on širio o meni stvari koje nikada nisam rekao ili nikada nisam imao na umu. Bojim se da se iza ovoga kriju zle namjere. O! Kako bih volio da se ponaša prema meni sa istom iskrenošću kojom bih ja njega oslovio!

 

John (Jean) Calvin

(Noyon, Francuska, 10.7.1509. – Ženeva, 27.5.1564.)

Reformirani teolog, osnivač kalvinizma. Većinu svog života proveo je u Ženevi. Tijekom šesnaestog stoljeća Calvinova teologija se proširila od Švicarske do Francuske, Škotske, Njemačke, Poljske, Mađarske i sjeverne Hrvatske.
Calvinov magnum opus je njegov rad Institucije kršćanske religije, koji je doživio više izdanja i postao standardno djelo u oblasti sustavne teologije. Calvinova uloga u spaljivanju na lomači antitrinitarijanca Michaela Servetusa u Ženevi 1553. negativno je utjecala na njegovu inače uglednu zaostavštinu.

 

Calvin i Vlačić

Calvin i Vlačić se nikada nisu upoznali. Iako se Vlačić nije slagao s Calvinom po teološkim pitanjima, ipak je tražio njegov savjet i mišljenje u vezi planova svog monumentalnog djela, Magdeburških Centurija. Vlačić je Calvinu prišao preko Caspar von Nydbrucka (1523.-1557.), koji je bio savjetnik i knjižničar na dvoru cara Maksimilijana II. u Beču. Bio je simpatizer reformacije i održavao kontakt s predstavnicima raznih protestantskih grupa u Njemačkoj i Švicarskoj. Calvinov odgovor je stigao prekasno (1557. g.), kada su tekstovi za prva tri stoljeća već bili pripremljeni.

Heinrich Bullinger

(18.7.1504. – 17.9.1575.)

Teolog. Zwinglijev nasljednik u Zürichu kao svećenik u grossmünsterskoj crkvi. Glavni autor Confessio Helvetica. Drugu verziju Helvetskoga vjeroispovijedanja su kasnije preuzele brojne reformirane (kalvinistiške) crkve.
Bullinger i Matija Vlačić su imali različita teološka uvjerenja posebno što se tiče svete pričesti, ali nikad nisu bili u direktnom osobnom kontaktu. Bullinger se dopisivao sa velikim brojem uglednih političkih i teoloških ličnosti svoga vremena, uključujući Primoža Trubara i Petra Pavla Vergerija.

 

 

Bullinger i Vlačić

Bullinger i Matija Vlačić nikad nisu razmijenili pisma. Zauzeli su suprotne teološke stavove, posebno što se tiče učenja o svetoj pričesti i vidjeli su u jednom drugome suparnika. Bullinger je s velikim interesom pratio konflikt unutar luteranske crkve, između Vlačića i njegovih sljedbenika (koji su se zvali ortodoksnim ili gnezio-[pravim] luteranima) i onih koji su slijedili Melanchthona.
Koncem 1561. g. Vlačić je bio prognan iz sveučilišta u Jeni zbog svog učenja o iskonskom grijehu i postao je izbjeglica u Njemačkoj.

Tijekom kontroverze na fakultetu, Bullinger je dobivao redovita obavještenja o konkretnim raspravama i pitanjima od flamanskog profesora Andreasa Hyperiusa (1511.-1564.). [1]

Kada je Primož Trubar bio otjeran iz Slovenije u srpnju 1565., na njegovo mjesto kao superintendent došao je Sebastian Krelj (1538.-1567.), koji je bio Vlačićev student u Jeni. U to vrijeme se činilo da se reformacija u Sloveniji okrenula prema ortodoksnom luteranizmu, čiji je predstavnik bio Vlačić. Bullinger je bio jako uzbunjen uoči te mogućnosti.
1565. g. Vlačić je objavio hermeneutičku i gramatičku knjigu koja je sadržavala trideset razloga zbog čega se prisustvo Krista distribuira kroz njegovo tijelo i krv u euharistiji. [2] Odmah nakon što je knjiga bila objavljena, Bullinger je pisao Theodore Bezi (1519.-1605., Calvinovom nasljedniku u Ženevi), i zamolio ga da Vlačiću napiše odgovor. Pošto Beza to nije odmah učinio, Bullinger mu je nakon tri tjedna ponovno pisao i objasnio Bezi da očekuje odgovor od njega.[3] Beza je to napokon sljedeće godine i učinio, kada je napisao pobijanje Vlačićevih teza. Zanimljivo je što Bullinger nije htio direktno pisati protiv Vlačića, nego je očekivao da će to doći iz Ženeve.
Bullinger je sigurno osjetio olakšanje kada je 1566. car Maksimilijan II. odredio gradu Regensburgu da Vlačiću otkaže azil. [4]

Bullinger i Trubar

Šest pisama je sačuvano iz korespondencije između Bullingera i Primoža Trubara: pet Trubarovih Bullingeru i jedno Bullingerovo Trubaru. [5]
Trubar je započeo razmjenjivati pisma sa Bullingerom nakon toga što njegov plan objavljivanja Novog zavjeta na slovenskom kod züriškog tiskara Gessnera propao. U svom pismu Trubar je pitao Bullingera da intervenira u konfliktu s Gessnerom, koji je bio razočaran i ljut. Iako je tada Bullinger već imao generalno loše mišljenje o luteranima, ipak je odgovorio Trubaru i tako je počela njihova dugogodišnja korespondencija.

Trubar je obavijestio Bullingera da je koristio njegov komentar o Evanđelju po Ivanu za uvod prijevodu Novog zavjeta na slovenski. Također je upotrebljavao Bullingerove biblijske komentare za svoje propovjedi u crkvi. Oni su razmjenjivali i teološka djela i propovjedi te je Bullinger usmjerio Trubara ka literaturi švicarskih reformatora.

Oskar Sakrausky tvrdi da se «Bullingerov utjecaj na Trubarove teološke stavove najprije pokazao u njegovom učenju euharistije.»[6] Nekoliko godina kasnije Trubara je württemberški superintendent, Jacob Andreae (1528.-1590.), optužio za «zwinglijanizam» što se tiče njegovog razumijevanja svete pričesti. To pokazuje da je po tom pitanju Bullinger imao značajan utjecaj na Trubara.

Bullinger je također bio zainteresiran za politička i crkvena dešavanja na teritorijima južno od Austrije, kao i za turske vojne pohode i zamolio je Trubara da mu šalje obavijesti o njima.

Bullinger i Vergerije

Pietro Paolo Vergerije mlađi i Bullinger su razmijenili 152 pisma, pisana s 18 različitih lokacija između 1549. i 1564. [7] U svojim ranijim pismima Vergerije je izrazio Bullingeru želju da tiska Novi testament na slovenskom jeziku i indirektno je zatražio financijsku potporu iz Züricha. [8] Kada je Trubar objavio «Ta evangeli sv. Matevža» Vergerije je poslao kopiju Bullingeru sa osobnom posvetom. [9]

Vergerije je znao malo slovenskog i hrvatskog i htio je pomagati oko objavljivanja knjiga na slavenskim jezicima. On je podržavao tiskanje prvih četiriju knjiga na slovenskom jeziku (tri su bile Trubarove, a jedna Vergerijeva). To su bile prve knjige ikada tiskane na slovenskom jeziku koristeći latinicu.

[1] Gerhard Krause, Andreas Gerhard Hyperius: Briefe: 1530-1563. Beiträge zur historischen Theologie 64 (Tübingen: J.C.B. Mohr, 1981), usp. posebno pisma br. 31, 35, 57 i 65.

[2] Des Demonstrationes evidentissimae XXX. Praesentiae, distributionisque corporis ac sanguinis Christi in sacra coena hactenus multis minus cognitae (Ober Ursel en Prusse : Ursellis, 1565).

[3] Usp. Bullingerovo pismo Bezi 31.5.1565. u Correspondence de Théodore de Beze, Tome VI, Henri Meylan, Alain Durfour & Alexandre de Hensler (prir.), serija: Travaux d’Humansime et Renaissance (Geneve: Libraire Droz, 1970), 95 i pismo od 20.6.1565. na strani 404.

[4] Usp. Luka Ilić, “Matthias Flacius – An Underrated Slavic Reformer,” Perichoresis (2004): 109-116, ovdje 115.

[5] Mirko Rupel rekonstruira još tri pisma na osnovu šest sačuvanih. Usp. “H Korespondenci Trubar-Bullinger,” Slavistična revija 3 (1950), 149-156. Sva ova pisma se nalaze u züriškom arhivu. Najnovije kritično izdanje Trubarovih pisama je priredio Jože Rajhman, Pisma Primoža Trubarja (Ljubljana: Slovenska Akademija Znanosti in Umetnosti, 1986). Rajhman objavljuje 24 pisma više nego Theodor Elze, čije je izdanje do tada bilo standardno. On gradi na djelu Mirka Rupela, Branka Berčića i Oskara Sakrauskya (svi su objavili neka nova pisma od kada je Elze izdao svoju knjigu 1897.).

[6] Oskar Sakrausky, “Theologische Einfluesse Bullingers bei Primus Trubar,” u Ulrich Gäbler i Erlaud Herkenrath (prir.), Heinrich Bullinger 1504-1575: Gesammelte Aufsätze zum 400. Todestag, Band 2 (Zürich: Theologischer Verlag, 1975), 177-195, ovdje 185. Usp. također Luka Ilić, “Bullingerjev vpliv na slovensko reformacijo”, Stati inu obstati. Revija za vprašanja protestantizma 1–2 (2005): 72–81.

[7] Usp. Emidio Campi, “Pier Paolo Vergerio und sein Briefwechsel mit Heinrich Bullinger,” u Sigrid Lekebusch i Hans-Georg Ulrichs (prir.), Historische Horizonte. Emder Beiträge zum reformierten Protestantismus 5 (Wuppertal: Foedus, 2002), 19-37, ovdje 22.

[8] Mirko Rupel, “Tisk slovenskih knjig v Vergerijevih pismih Bullingerju,” Slavistična revija 5-7 (1954), 238-245. U ovom članku Rupel je objavio dva Vergerijeva pisma Bullingeru iz 1555.g.

[9] Knjiga se nalazi u Züriškoj Centralnoj Knjižnici pod signaturom Bibl 252.

Johannes Brenz

(Weil der Stadt, 24.6.1499. – Stuttgart, 11.9.1570.)

Njemački luteranski teolog i švapski reformator. Bio je svećenik u Schwäbisch Hallu, a kasnije provost štuttgartske katedrale. Njegov Württemberški katekizam i Postila (Konzul i Dalmatin, 1568.) bili su prevedeni na hrvatski i slovenski jezik. Brenz je podržavao slavensku protestantsku tiskaru u Urachu. Bio je savjetnik vojvode Christopha von Württemberga za vjerska pitanja i u toj funkciji je prisustvovao brojnim važnim sastancima, npr. na Tridentskom saboru.

Zemljovid Europe u 16. stoljeću