Pred-Reformacija

Tijekom 14. i 15. st., u razdoblju renesanse, pojavio se široki, prije svega kulturni pokret nazvan humanizam, ponajprije u Italiji, a potom u cijeloj Europi. Studia humanitates podrazumijevalo je stjecanje novih znanja i spoznaja na temeljima starih kultura Grčke i Rima, a u suprotnosti sa srednjevjekovnim autoritetima i kanonima.

Revolucionaran Gutenbergov izum tiskarskog stroja omogućio je brže širenje i kolanje informacija, pa je svakako pospješio i ondašnja pomorska otkrića novih zemalja. U razvijenim dijelovima Europe postepeno se napušta koncept feudalnog društva, a vjerska kriza nalazi rješenje dijeljenjem te iste Europe na mnoštvo različitih vjera i crkava. Stvara se pogodno tlo za preispitivanje, pa i za prekid, s određenim ustaljenim višestoljetnim tradicijama (Katoličkom crkvom) i za širenje novih reformatorskih ideja i protestantskih stremljenja.

Luther i Matija Vlačić

Vlačić je došao u Wittenberg 1541. g., kao student, na magistarske studije teologije. Život mladog Matije bio je vezan za sobu, školu i crkvu. Potpuno se predao ozbiljnom istraživanju i akademskom radu. Vlačić je u Wittenbergu postao poznat kao usamljen mladić koji je uvijek bio ljubazan i spreman pomoći svojim kolegama.
U svom autobiografskom djelu Apologia Vlačić je opisao što se dogodilo kada se, usred osobne krize, sreo licem u lice s Lutherom:

Pri koncu moje treće godine, kada sam živio kod g. Friedricha Backofena u Wittenbergu, koji je tada bio đakon u crkvi, zlo me je zahvatilo i bio sam siguran da ću uskoro umrijeti. On je primijetio da zbog moje unutarnje krize uopće nisam mogao učiti. Zahtijevao je da mu otvorim srce i nije me ostavio na miru dok mu nisam rekao u čemu je problem. Tada me je učvrstio savjetom i molitvom te je uspio nagovoriti doktora Pomeranusa [dr. Johannes Bugenhagen (1485.-1558.), koji je bio svećenik u gradu i profesor na wittenberškom sveučilištu] da me vodi kod doktora Martina Luthera. On me je tješio kroz svoje iskustvo kao i iz Svetog pisma, i kada su se članovi crkvene općine [wittenberške crkve svete Marije] molili za mene, muke je iz dana u dan bilo sve manje, tako da sam se poslije godinu dana ponovno dobro osjećao (Vlačić, Apologia, 1549.).

Kada je mladi Vlačić imao ovaj susret s Lutherom, već je tri godine bio u Wittenbergu, daleko od svoje voljene Istre, studirajući njemački i navikavajući se na potpuno drugačiju klimu i kulturu. Imao je mnogo sumnji u vezi novoprihvaćene luteranske vjere i pošto nije dijelio svoje teškoće ni sa kim, polako se počeo razočaravati. Duboko se borio protiv osjećaja vlastite grješnosti, i postao depresivan imajući čak i misli o samoubojstvu. Mislio je da je Bog ljut na njega radi njegovog grijeha. Susret s Bogom kroz koji je Vlačić prošao usred svojih muka podsjeća na Lutherovo osobno iskustvo.
Vlačić kaže da je stalno razmišljao o smrti i osjećao je Božji gnjev prema sebi. Istovremeno je iskusio moć đavla u svom životu. U takvom stanju se susreo s Lutherom, u kome je prepoznao čovjeka poput sebe, s ljudskim sumnjama i nesigurnošću, skroz drugačijeg nego što je izgledao na propovjedaonici ili u učionici. U Lutheru je Vlačić vidio jednostavnost vjere i želju da pomogne drugima, pružio mu je primjer pravog dušobrižništva. Vlačić se poslije toga susreta osjećao sve sigurnijim u sebe. Iako se kroz utjehu osjećao slobodnim i osnaženim, Vlačić se kroz cijelu svoju teološku karijeru redovito vraćao temi ljudske grješne prirode, prerađujući svoje razumijevanje o doktrini grijeha.
Kasnije je Vlačić rekao da ga je osobni razgovor s Lutherom potpuno promijenio: za njega je to bilo možda presudno iskustvo. Luther je također veoma pozitivno pisao o Vlačiću u jednoj preporuci za njega iz 1543. g.: «Čovjek koji mi je dobro poznat i velike vjere» (Preger, 1964, 1: 24).
Godine 1544. Vlačić je dobio profesuru hebrejskog jezika na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Wittenbergu. Godinu dana kasnije, u studenom 1545. oženio se, a činjenica da je Luther prisustvovao njegovom vjenčanju, mnogo mu je značila: kroz to je dobio priznanje i poštovanje. Od tog trenutka Vlačić je osjećao da je pod zaštitom najvažnijeg čovjeka u gradu. Na nesreću, Luther je samo četiri mjeseca nakon Vlačićeve svadbe umro i to 25. veljače 1546. Osam dana nakon Lutherove smrti Vlačić je magistrirao kao najbolji student razreda s 39 studenata.

Početkom 1549. g. Vlačić je počeo izdavati Lutherova djela s ciljem da se njegovo teološko nasljeđe sačuva. Drugi razlog za tiskanje Lutherovih djela bio je poricanje Vlačićevih teoloških protivnika.
Vlačić je surađivao s Johannesom Aurifaberom (1519.-1575.) na izdavanju Lutherovih sabranih djela u Jeni (istovremeno su to drugi radili i u Wittenbergu). Osim toga, on je tiskao pregled Lutherovog učenja o grijehu u dva toma. Prvi tom bio je objavljen 1560., a drugi 1574., godinu dana prije Vlačićeve smrti.

Vlačić je pokušavao ostati vjeran onome što je razumio kao Lutherov konstantan naglasak na grješnu prirodu čovjeka. Činjenica da je Vlačić toliko često citirao Luthera u svojim teološkim radovima pokazuje da je htio postići legitimiranje svoje teologije. Međutim, uzevši u obzir da je također tiskao neka Lutherova djela i da se toliko snažno borio protiv onih koji su se, po njemu, udaljili od Lutherovog razumijevanja (posebno što se tiče grijeha i slobodne volje), ukazuje na to da je Vlačić htio ostati vjeran svom osobnom interpretiranju Luthera.

Heinrich Bullinger

(18.7.1504. – 17.9.1575.)

Teolog. Zwinglijev nasljednik u Zürichu kao svećenik u grossmünsterskoj crkvi. Glavni autor Confessio Helvetica. Drugu verziju Helvetskoga vjeroispovijedanja su kasnije preuzele brojne reformirane (kalvinistiške) crkve.
Bullinger i Matija Vlačić su imali različita teološka uvjerenja posebno što se tiče svete pričesti, ali nikad nisu bili u direktnom osobnom kontaktu. Bullinger se dopisivao sa velikim brojem uglednih političkih i teoloških ličnosti svoga vremena, uključujući Primoža Trubara i Petra Pavla Vergerija.

Bullinger i Vlačić

Bullinger i Matija Vlačić nikad nisu razmijenili pisma. Zauzeli su suprotne teološke stavove, posebno što se tiče učenja o svetoj pričesti i vidjeli su u jednom drugome suparnika. Bullinger je s velikim interesom pratio konflikt unutar luteranske crkve, između Vlačića i njegovih sljedbenika (koji su se zvali ortodoksnim ili gnezio-[pravim] luteranima) i onih koji su slijedili Melanchthona.
Koncem 1561. g. Vlačić je bio prognan iz sveučilišta u Jeni zbog svog učenja o iskonskom grijehu i postao je izbjeglica u Njemačkoj.

Tijekom kontroverze na fakultetu, Bullinger je dobivao redovita obavještenja o konkretnim raspravama i pitanjima od flamanskog profesora Andreasa Hyperiusa (1511.-1564.). [1]

Kada je Primož Trubar bio otjeran iz Slovenije u srpnju 1565., na njegovo mjesto kao superintendent došao je Sebastian Krelj (1538.-1567.), koji je bio Vlačićev student u Jeni. U to vrijeme se činilo da se reformacija u Sloveniji okrenula prema ortodoksnom luteranizmu, čiji je predstavnik bio Vlačić. Bullinger je bio jako uzbunjen uoči te mogućnosti.
1565. g. Vlačić je objavio hermeneutičku i gramatičku knjigu koja je sadržavala trideset razloga zbog čega se prisustvo Krista distribuira kroz njegovo tijelo i krv u euharistiji. [2] Odmah nakon što je knjiga bila objavljena, Bullinger je pisao Theodore Bezi (1519.-1605., Calvinovom nasljedniku u Ženevi), i zamolio ga da Vlačiću napiše odgovor. Pošto Beza to nije odmah učinio, Bullinger mu je nakon tri tjedna ponovno pisao i objasnio Bezi da očekuje odgovor od njega.[3] Beza je to napokon sljedeće godine i učinio, kada je napisao pobijanje Vlačićevih teza. Zanimljivo je što Bullinger nije htio direktno pisati protiv Vlačića, nego je očekivao da će to doći iz Ženeve.
Bullinger je sigurno osjetio olakšanje kada je 1566. car Maksimilijan II. odredio gradu Regensburgu da Vlačiću otkaže azil. [4]

Bullinger i Trubar

Šest pisama je sačuvano iz korespondencije između Bullingera i Primoža Trubara: pet Trubarovih Bullingeru i jedno Bullingerovo Trubaru. [5]
Trubar je započeo razmjenjivati pisma sa Bullingerom nakon toga što njegov plan objavljivanja Novog zavjeta na slovenskom kod züriškog tiskara Gessnera propao. U svom pismu Trubar je pitao Bullingera da intervenira u konfliktu s Gessnerom, koji je bio razočaran i ljut. Iako je tada Bullinger već imao generalno loše mišljenje o luteranima, ipak je odgovorio Trubaru i tako je počela njihova dugogodišnja korespondencija.

Trubar je obavijestio Bullingera da je koristio njegov komentar o Evanđelju po Ivanu za uvod prijevodu Novog zavjeta na slovenski. Također je upotrebljavao Bullingerove biblijske komentare za svoje propovjedi u crkvi. Oni su razmjenjivali i teološka djela i propovjedi te je Bullinger usmjerio Trubara ka literaturi švicarskih reformatora.

Oskar Sakrausky tvrdi da se «Bullingerov utjecaj na Trubarove teološke stavove najprije pokazao u njegovom učenju euharistije.»[6] Nekoliko godina kasnije Trubara je württemberški superintendent, Jacob Andreae (1528.-1590.), optužio za «zwinglijanizam» što se tiče njegovog razumijevanja svete pričesti. To pokazuje da je po tom pitanju Bullinger imao značajan utjecaj na Trubara.

Bullinger je također bio zainteresiran za politička i crkvena dešavanja na teritorijima južno od Austrije, kao i za turske vojne pohode i zamolio je Trubara da mu šalje obavijesti o njima.