Glagoljaška tradicija
Početak glagoljaškog bogoslužja povezuje se sa djelatnošću bizantskih misionara, braće Ćirila i Metoda, koji su sastavili novo slavensko pismo glagoljicu i preveli glavne liturgijske knjige istočnog obreda na slavenski jezik. Glagoljaško bogoslužje počelo se širiti najvjerojatnije krajem 9. st. nakon što su učenici Ćirila i Metoda, nakon Metodove smrti morali napustiti Moravsku u kojoj su dotad djelovali s dopuštenjem pape. Zbog velikog otpora njemačkog svećenstva bili su protjerani, pa su se sklonili u Bugarsku, Makedoniju, Srbiju i Hrvatsku. Dok se u Srbiji i Bugarskoj u crkvenim knjigama ubrzo počela koristiti ćirilica, u Hrvatskoj se i dalje zadržala glagoljica.
Pojam glagoljaštva obuhvaća djelovanje popova glagoljaša na kulturnom, vjerskom i prosvjetnom polju u hrvatskom narodu od 11. do 19. st. Pojava glagoljice u Istri datira se otprilike u 11., odnosno 12. st. U tom razdoblju glagoljaštvo se snažnije utvrdilo na područjima na kojima je dosad bilo samo tolerirano. Glagoljašku tradiciju i njenu povijest u Istri možemo pratiti po spomenicima i natpisima (Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, Bašćanska ploča, Vinodolski zakon, Istarski razvod). Od 14. st. pojavljuju se opsežniji kodeksi, misali i brevijari koji imaju biblijski sadržaj, molitve, legende, starozavjetni i novozavjetni apokrifi, ranokršćanske legende i homilije, te biblijski tekstovi. Glagoljaši i svećenstvo su glagoljicom, osim crkvenih knjiga, pisali i pravne tekstove, darovnice i zakone. Također, bili su obvezni znati latinski jezik, što je vidljivo iz tekstova koje su prevodili s latinskog na staroslavenski jezik.
Prva štampana knjiga na glagoljici, na hrvatskom jeziku, je Misal kneza Novaka iz 1483. g., na kojemu glagoljaš Juri Žakan iz Roča «navješta napredovanje hrvatskoga tiska».[1] Roč je od 14. st. bio važno glagoljaško središte u Istri.
Roc glagoljska tiskaraNa području Hrvatske djelovala je glagoljska tiskara između 1494. i 1508. g. u Senju. U tom razdoblju u tiskari je štampano sedam vrijednih izdanja, pretežno liturgijskog i sakralnog sadržaja, a to su bili, između ostalog, misal, priručnik za ispovijedanje, zbirka korizmenih propovijedi, Marijini mirakuli. Nešto kasnije, 1530. i 1531. g., nakon što je latinica počela jače dominirati hrvatskom pismenošću, utemeljena je u Rijeci još jedna glagoljska tiskara, a osnovao ju je izbjegli modruško – krbavski biskup Kožičić, koji je bio poznat kao glagoljaški humanist i autor latinskih i staroslavenskih tekstova. U ovoj tiskari štampano je šest izdanja, a među njima je, osim djela liturgijskog sadržaja, i povijesni pregled rimskih papa i kraljeva «Žitije ot rimskih arhijereov cesarov». Hrvatska glagoljaška tiskarska tradicija simbolično završava 1561. g. štampanjem tzv. «Brozićevog brevijara» u Veneciji, vjerojatno zbog propasti domaćih tiskara. Štampanje hrvatskih knjiga na glagoljici, ćirilici i latinici se ne prekida ovom godinom, već se djelovanje prebacuje u slavensku protestantsku tiskaru u Urachu koja je djelovala od 1561. do 1565. g. Najopširnije glagoljicom tiskano djelo protestantske književnosti u Urachu je Konzulov i Dalmatinov prijevod na hrvatski jezik cjelokupnog Novog zavjeta.[2]
U 16. st. dio istarskih popova glagoljaša pridružuje se protestantskom pokretu koji se sve više širio iz Njemačke i Kranjske, najvjerojatnije prvenstveno zbog političke i kulturne povezanosti Istre s Kranjskom i Donjom Austrijom, zatim zbog ideje da se slavenskim jezikom mogu vršiti crkveni obredi, ali i zbog hrvatskih knjiga na slavenskim pismima radi kojih su se nastojali uključiti u njihovo štampanje, korigiranje i raspačavanje.[3]
[1] Josip Bratulić, «Juri Žakan» u Istarska enciklopedija (Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.), str. 360
[2] Usp. Alojz Jembrih, «Hrvatsko protestantsko tiskarstvo od ideje do ostvarenja» u Hrvatske protestantske knjige XVI. i XVII. stoljeća u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (Zagreb, 2005.), str. 43.
[3] Usp. Josip Bratulić, Aleja glagoljaša Roč – Hum (Zagreb, Pazin, Roč, 1994.), str. 58. – 59.
Slavenska protestantska tiskara u Urachu
U malim württemberškom gradu Urach (po današnjem imenu Bad Urach) u blizini Tübingena, od 1561. do 1565. u nekadašnjem samostanu sv. Amanda djelovala je slavenska protestantska tiskara.
Utemeljitelj tiskare, koja se zvala Windische, chrabatische und cirulische Thrukerey (Slovenačka, hrvatska i ćirilična tiskara) bio je Barun Hans Ungnad von Weissenwolf (1493.-1564.), veliki župan varaždinski i zemaljski kapetan donjoaustrijskih teritorija. Pored njega rad tiskare je financirao i vojvoda Christoph von Württemberg. Tiskara je izdala knjige na hrvatskom i na slovenskom jeziku, tiskane glagoljicom, latinicom i ćirilicom. Među objavljenim djelima bilo je prijevoda Biblijskih tekstova i stranih protestantskih knjiga, kao i originalnih autorskih djela.
Hrvatska protestantska književnost nastala je kao rezultat rada tiskare u Urachu, a u njoj su mnogo svojim radom pridonijeli djelatnici s istarskog, sjevernoprimorskog i slovenskog područja: Stjepan Konzul Istranin, Juraj Juričić, Antun Dalmatin, Primož Trubar, Sebastijan Krelj i drugi. Oni su bili usredotočeni na prevođenje i korigiranje knjiga. Nakon Ungnadove smrti 1564. g., financijsko podržavanje tiskare postalo je sve teže, te je sljedeće godine prestala raditi.
U tiskari je štampano 30 vjerskih i bogoslužnih/liturgijskih knjiga na hrvatskom jeziku, od toga 14 (uključujući i jedan probni list) glagoljicom, 9 ćirilicom i 6 latinicom, te 6 knjiga na talijanskom jeziku. Te knjige su najvećim dijelom preveli i priredili hrvatski suradnici tiskare. Od oko 25 600 primjeraka hrvatskih knjiga do danas je sačuvano oko 250 komada.
Barun Hans (Ivan) Ungnad III. von Weissenwolf
(1493. – Češka, 27.12.1564.)
Plemić iz Austrije. Ungnad je 1522. g. uznapredovao u rang baruna (Freiherr) i od cara Karla V. dobio dozvolu da koristi epitet «von Weissenwolf», na osnovu starog obiteljskog grba. Od 1530. vojni kapetan Štajerske. Od 1540. vrhovni zemaljski kapetan donjoaustrijskih teritorija (koje uključuju današnju Slavoniju i središnju Hrvatsku). Istakao se kao borac protiv Turaka. Kao pristaša reformacije, bio je prisiljen napustiti svoje teritorije 1556. g., i preseliti se u Württemberg, gdje ga je vojvoda Christoph srdačno primio.
Bio je utemeljitelj i glavni mecena slavenske protestantske tiskare u Urachu koja je djelovala od 1561. do 1565. g. u bivšem samostanu sv. Amanda. Ungnadova osnovna misao, bila je da u sve pogranične krajeve, koji su bili pod njegovom kontrolom, i u krajeve pod osmanskom okupacijom, proširi protestantizam. U tu svrhu pokrenuo je slavensku protestantsku tiskaru u Urachu, uz pomoć čijih bi knjiga i prijevoda Biblije na hrvatski i slovenski širio reformacijske ideje među pukom južnoslavenskih krajeva. Njegova pisma svjedoče o tome da je pokušao riješiti nesuglasice među određenim slavenskim reformatorima (usp. Mirković, 1960, str. 471-474).
Umro je tijekom posjete sestri u Češkoj. Pokopan je u Zadužbinskoj crkvi (Stiftskirche) u Tübingenu. Neposredno poslije njegove smrti tiskara je prestala raditi.
Matija Vlačić je Ungnadu posvetio jedan od svojih radova uperen protiv Georga Majora i Justusa Meniusa pod nazivom Bekenntnis Flacius’ von etlichen Irrthumen Maiors. Item etliche Spruche Menij iz 1557.g. U njemu se Vlačić suprotstavio učenju da su dobra djela potrebna da bi čovjek postigao svetost. Prethodno je i Major posvetio tri svoja djela Ungnadu: 6. siječnja, 29. svibnja i 25. prosinca 1556., a Philip Melanchthon je Ungnadu posvetio svoj rad protiv Vlačića od 25. srpnja 1557.